Realizam - Dostojevski "Zločin i Kazna"

O djelu

Struktura romana gradi se na principu konfliktnosti. Glavni junak je u sukobu sa svijetom i taj sukob se produzuje na sukob sa samim sobom. Ostali likovi u romanu su nezavisni i takav njihov polozaj predstavlja konfronaciju raznih misljenja. Autor svima daje mogucnost da izraze svoj stav i da donesu sud o datom problemu, ali ni jedan lik ne predstavlja tacku gledista autora. Ona se moze traziti u presjeku misljenja i stavova svih tih likova. Ova osobina romana se obiljezava kao polifonijska struktura romana.

Struktura romana je tipicna za roman Dostojevskog jer u sebi objedinjava osobenosti svih vidova romanesknog zanra. To je roman hronika- obuhvata niz dogadjaja i situacija: pozar zbog kojeg su okrivljeni nihilisti, kocije koje gaze pijanicu, ubistvo; socijalni roman- jer obuhvata zivot u sirotinjskim cetvrtima, prostituciju i alkoholizam; kriminalni roman- govori o junaku koji izvrsava ubistvo i o traganju policije za ubicom; filozofski roman- nosi ideju glavnog junaka koji nudi eticko- filozofsku podogu i on je daje u raspravi ,,O zlocinu''; psiholoski roman- likovi u romanu se razotkrivaju analizom psihickih stanja i njihovih ponasanja; avanturisticki roman- tajno dopisivanje i sastanci, ucjene, revolverski hici; roman tragedija- donosi smrt Marmeladova na ulici, ubistvo, samoubistvo; javljaju se djeca patnici.

Prostor u romanu je veoma suzen. Radnja se odvija u tri-cetiri sobe, u krcmi, sudnici, na mostu i na jednom trgu. To je prostor u kome se krecu sitni cinovnici, prostitutke i prosjaci; mjesta u kojima junaci zive i ujedno govore o svojoj sudbini. Soba, nalik na mrtvacki sanduk ili brodsku kabinu, govori o zivotnoj tjeskobi glavnog junaka. Soba Sonje Marmeladove je nejednakih uglova sto podsjeca na njenu neobicnu sudbinu. Sav ambijent, u kome sekrece glavni junak, pocev od krcmi u koje se obavezno silazi niz stepeniste mracnih ulica ulica u kojima obitavaju prostitutke, djeluje funkcinalno i motivise ponasanje glavnog junaka.

Vrijeme u romanu je zgusnuto na devet i po dana. Prvi dio romana je vrijeme u kome Raskoljnikov vrsi probu ubistva, kada dobija pismo od majke, kada cuje sudbonosni razgovor u krcmi; vrijeme koje traje dva i po dana. Zbog kratkog vremena radnja dobija na dinamici i roman cini zanimljivijim. Uostalom, sazimanje vremena u romanu je osobenost moderne proze.

Iz svesaka i prepiske Dostojevskog evidentno je da se kolebao u obrazlozenju ubistva, od cega je zavisila i koncepcija glavnog lika-Raskoljnikova. Njega muci pitanje: Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvaruje?

Ideja o ubistvu pojavila se poslije prve posjete zelenasici i ,,pocela da mu kljuje u glavi''. Istovremeno on istu ideju cuje u kafani, u razgovoru izmedju oficira i studenta; razgovor u kome student tvrdi da bi ,,tu proklrtu babu ubio i opljackao bez imalo grize savjesti''. Ideja o ubistvu je razgradjena u clanku ,,O zlocinu'' koji je Raskoljnikov ranije objavio u jednom casopisu. U tom clanku on razmatra psiholosko stanje za sve vrijeme zlocina, tvrdeci da izvrsenje zlocina uvijek prati bolest kao posljedica grize savjesti ili osjecanje grijeha. Medjutim on tvrdi da postoje u svijetu neobicni ljudi koji imaju pravo da izvrse zlocin: ,,Neobican covjek ima pravo... to jest ne zvanicno pravo nego sam ima pravo da dozvoli svojoj savjesti da prekoraci preko izvjesnih prepreka i to jedino u slucaju ako to zahtjeva ostvarene njegove ideje...'' Te ,,izvjesne prepreke'' su prije svega moralne prirode.

Naporedo sa dogadjajima koji motivisu i podsticu na ubistvo, u glavnom junaku se nesvjesno javlja i otpor prema zlocinu. Dostojevski kaze da ,,kad je covjek bolestan snovi se cesto odlikuju izvanrednom stvarnoscu sa stvarnoscu''. Raskoljnikov sanja strasan san. Osjeca da nece izdrzati teret zlocina: ,,Boze, je li moguce da cu uzeti sekiru i udariti je po glavi, da cu zatim gaziti po klizavoj ljepljivoj krvi... Ne, ja to necu izdrzati''.

Poslije zlocina u junakovom ponasanju se zapaza teznja da se zlocin prikrije, a borba izmedju ,,obicnog'' i ,,nobicnog'' covjeka u njemu se produzava do kraja romana. Opljackane stvari Raskoljnikov ne koristi, vec ih, naprotiv, krije daleko od stana, pod nekakav kamen, jer bi ga prisustvo tih stvari podsjecalo na ubistvo koje je on pokusavao da potisne iz svoje svjesti.

Izvrsivsi zlocin, Raskoljnikov zakoracuje u drugi svijet, svijet Svidrigajlova i Sonje Marmeladove. Na drugoj strani ostaju sestra, majka, prijatelj Razumihin i zakon olicen u Porfiriju Petrovicu. Sada se motivacija, sa kojom je nasao moralno opravdanje ubistva, sudara sa podsvjesnim u njemu (bolest i bunilo) i sa sredinom koja ne prihvata zlocin. Sonja mu kaze: ,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome da se iskupis''. Glavni junak odbacuje i svijet Svidrigajlova koji vodi u samoubistvo. On shvata da je jedini put ispravnosti put preobrazaja, tj. povratka iz svijeta neobicnih u svijet obicnih ljudi. Raskoljnikov pkusava da dosegne kako je Sonja, pored razvrata uspjela da sacuva cistotu duse. Na pitanje da li se moli Bogu, Sonja odgovara: ,,A kako bih ja bez Boga!''- ,,Eto to je izlaz! Evo objasnjenja njenog izlaza!'' Tada pocinje njegov preobrazaj. Tako nastaje ,,istorija njegovog potpunog prelaza iz jednog svijeta u drugi i upoznavanje sa novom dosad nepoznatom stvarnoscu.'' Njegova odluka da se prijavi ne realizuje se odmah, cemu je uzrok veoma jaka motivacija. On se do kraja dvoumi, pa cak i onda kada ulazi u policijsku zgradu s namjerom da se preda. U jednom trenutku, on odustaje, izlazi iz policije, da bi se odmah potom vratio i proznao: ,,Ja sam ubio babu-cinovnicu i njenu sestru Lizavetu i opljackao ih''. Osudjuju ga na tamnicu i progonstvo u Sibir na osam godina. Za njim, u Sibir, polazi i Sonja.

U osvjetljavanju glavnog junaka pomazu i likovi koji su prije zlocina samo naznaceni. U njihovom okruzenju i u njihovim sudbinama glavni junak provjerava vrijednost svoje ideje, a samim tim i odredjuje svoj dalji put.

Razumihin je suprotstavljen glavnom junaku na idejnom planu. Njegovo ime sugerise razum za razliku od glavnog junaka, cije ime otkriva njegovu podjeljenu i rascijepljenu licnost. On se iz svog teskog materijalnog stanja izvlaci radom i odricanjem i samim tim dokazuje da za covjeka ne postoji stanje ,,kada se vise nema kud''. On zivi u malom sobicku kao i Raskoljnikov i spreman je da svoju skromnu zaradu podijeli sa njim. Razumihin polemise sa gledistem socijalista da je zlocin protest protiv nemoralnosti drustvenog uredjenja i da ce ,,socijalni sistem ispreden iz glave nekog matematicara odmah urediti citavo covjecanstvo i za tren oka uciniti pravednim i bezgresnim, prije svakog zivog procesa, bez ikakvog istorijskog zivotnog puta!... Zato oni tako i ne vole zivi proces zivota: ne treba ziva dusa, jer ce ziva dusa traziti da zivi, ziva se dusa nece pokoravati mehanici, ziva je dusa podozriva, ziva je dusa nazadna!'' I kada okolina pocinje da sumnja da je Raskoljnikov ubica, Razumihin trazi argumente da ga odbrani. Medjutim on tacno rezimira clanak ,,O zlocinu'' i kaze Raskoljnikovu: ,,Ono sto je stvarno originalno u svemu tome, i sto, na moj veliki uzas, pripada samo tebi, to je sto ti dozvoljavas covjekovoj savjesti prolivanje kvi i, oprosti, cak sa fanatizmom''.

Svidrigajlov je amoralist, sladostrastnik i sadista. Prividno, on je pobijedio jer zivi iznad domena moralnih zakona. Misli da moral pretvara zivot u dosadu i da ,,moralan covijek mora da se dosadjuje''. On se odaje razvratu zato sto u njemu nalazi nesto zasnovano na prirodi, nesto sto kao zeravica gori u krvi. Dok Raskoljnikov ubija u ime novog i bolje svijeta, Svidrigajlov ubija iz egoisticnih pobuda. Ali i jedan i drugi ne mogu da nose teret ubistva. Svidrigajlov je covjek bez vjere i bez nadanja. On kaze: ,,Mi eto, uvijek zamisljamo vjecnost kao neku ideju koja se ne moze shvatiti, kao nesto ogromno... I, odjednom, zamislite, mjesto svega toga, samo jedna sobica, nesto slicno domacem seljackom kupatilu, pocadjavela i po svim coskovima pauci i to ti je, eto, sva vjecnost''. Kada shvati da ne moze zadobiti Dunjinu ljubav, izlaz nalazi u samoubistvu.


NAJLJEPSE MISLI:

,,Sva zivotna tajna moze stati u 2 stampana tabadzica!''
,,Siromastvo nije porok, porok je bijeda!''
,,Postanite sunce pa ce vas svi vidjeti!''
,,Tajna covjekovog zivota nije u tome da samo zivi, vec u tome zasto zivi!''
,,Krst patnje treba da uzmes na sebe i njome da se iskupis!''

,,Ako covjek, ustvari, covjecanstvo uopste,to jest sav rod ljudski, nije podlac, onda znaci da je sve ostalo predrasuda, samo izmisljen strah i nema nikakvih zapreka i tako mora da bude.''

,,...neki osudjenik na smrt, na sat do pogubljenja, misli ili govori: Kad bih morao zivjeti negdje na visokoj steni, na tako uzanom prostorugdje samo dva stopala mogu stati, i ostati tako hiljadu godina, vjecnost, ipak je bolje zivjeti nego sad umrijeti. Ma kako zivjeo, samo da zivi! Kakva istina! Gospode kakva istina! Podlac je covijek!...''


Pitanja

1) Da li dobar cilj opravdava sredstvo kojim se ostvsruje?

Dok je pisao zlocin i kaznu, ovo pitanje je zaokupljalo i razmisljanja Dostojevskog koji nam navodi primjer Napoleona i ratnih vojskovodja uopste-da li veliki ratnici imaju pravo da ubijaju hiljade nevinih zbog nekakve ideje ili ,,opsteg dobra. Raskoljnikov je imao dobronamjeran cilj i humanu ideju, medjutim, ono sto je upropastilo i onemogucilo ostvarivane tog cilja bilo je upravo pogresno odabrano sredstvo jer ,,ne treba graditi svoju srecu na tudjoj nesreci''. Mozemo zakljuciti da sredstvo igra podjednako veliku ulogu u ostvarivanju ideje. Raskoljnikov je prije zlocina smatrao da cilj opravdava sredstvo, medjutim i on je spoznao da ,,bez morala nema covjeka''.


2) Kako biti srecan poslije ucinjenog iskoraka, kako ostvariti mir poslije zlocina?

To je pitane koje covjek mora rijesiti prije nego sto ce zakoraciti putem kojim idu ,,neobicni'', koji su spremni da ,,prekorace cak i preko lesa preko krvi''. To je cijena buntovnosti. Sonja je, nakon sto je ubila sebe i unistila svoj zivot, kajanje trazila u religiji i Bogu, ali prvenstveno u sebi. Ona je, kao i Raskoljnikov, imala snage da prekoraci, ali svoj spas trazi u molitvi i u povratku u ,,svijet obicnih''.


3.) Zasto ,,neobicni'' vodi racuna o misljenju mase, koju je nadrastao i potcjenjivao?

Odgovor moze biti: zato sto je oponiranje najblizih oduzelo njegovoj teoriji sustinsku motivaciju ka prestupu: hiljadu dobrih djela ljudima. Ostajao je samo razlog- pomoci jedino sebi. Iako je Raskoljnikov imao takvih egoisticnih trenutaka, kada, na primjer, govori Sonji: ,,Meni je zivot jednom dat. Necu da cekam sveopstu srecu! Ja hocu da zivim..'', morao je shvatiti da takvo stanoviste ne moze biti ideja. Jer tako moze rezonovati samo ubica, a on to nije zelio da bude i, u stvari, nije bio.


4.) Da li se Raskoljnikov predao sudu zato sto je ,,slabic''?

Napoleon je izdrzao jer se prekalio u ,,gvozdenu'' mrezu ,,neobicnog''. Dostojevski problem nije zasnovao na uzajamnoj povezanosti snage i slabossti ljudske prirode. Za njega je problem eticki. Umjetnik je postavio Raskoljnikova pored Napoleona da bi tom paralelom izrazio misao: sa etickog stanovista nije dopustivo ne samo zrtvovanje armija, vec i nasilna smrt jedne starice. Po moralnom zakonu i ubistvo iz idejnih pobuda je ubistvo. Zato su za Dostojevskog Napoleon i Raskoljnikov vrijednosti obrnuto proporcionalne: prestupnik koji se predao sudu covjecniji je od mocnog osvajaca svijeta, jer je velika savjest, bez koje nema covjecnosti. Da je pobjegao u Ameriku, ili ostao na slobodi u Rusiji, Raskoljnikov bi bio manje covjek.


5.) Da li covjek zivi samo da bi postojao?

U tamnici Raskoljnikov razmislja o zivotu, o tome kakvu perspektivu ima pred sobom, sta je to cemu treba da tezi. On je i ranije bio odlucan da zivot da za ideju, za nadu, cak i za fantaziju. Goli zivot- to je uvijek bilo malo; on je uvijek zelio nesto veliko... Kad bi mu sudbina poslala pokajanje... On bi se njemu obradovao! Muke i suze- pa to je zivot! Ali Raskoljnikov se nije pokajao zbog svoga zlocina. Ovo nam ne govori da bismo trebali prestati teziti pokajanju vec da pravi zivot spoznajemo podjednako kroz smijeh i srecu, kao i kroz bol i tugu.


6.) Cime ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora?

Ova knjiga prevazilazi granice vremena i prostora samim tim sto je ona jedno veliko umjetnicko ostvarenje koje je kao i svako drugo umjetnicko djelo stvoreno da prkosi i odoljeva vremenu, ali i prostoru. Dostojevski je istrazivajuci dubine licnosti takvim silnim psiholoskim poniranjem, koje ni do danas nije dostignuto, razgolitio covjeka kao bice, osvjetlio nemilosrdno i najtamnije i najskrivenije kutice njegove duse, a ujedno dao opstu sliku svoje epohe i drustva kakvu je rijetko koji umjetnik i stvaralac za sobom ostavio. Djelo Dostojevskog je neiscrpno u temackom i u idejnom planu jer koliko god dublje poniremo u njegovo djelo nailazimo na sve vise ideja i poruka.


Esej

Mnogi se umjetnici, u novije vrijeme, sve vise bave covjekovom i ljudskom egzistencijom, tragajuci za smislom covjekovog trajanja. Uprkos radostima koje zivot pruza u njemu otkrivamo apsurd i zbog toga oko sebe sve cesce susrecem nezadovoljstvo i neprestane sukobe pojedinaca i svijeta. Osjecaj da je covjek stranac u ovome svijetu upoznali smo u mnogim djelima, a zalosno je to sto ta kob sustize i nas. Otudjenost i usamljenost, kazne su novog doba. To je stvarnost koje sam sve vise svjesna. Ljudi su pisanje razglednica za vrijeme prannika zamjenili obicnim elefonskim pozivom. Ovaj primjer moze se uciniti kao sitnica, ali cinjenica je da kompjuteri i druga elektronika postaju vladari , diktatori kulture i covjekovog svakodnevnog zivota. Vjestacka sredina dominira ljudima i postepeno ih otudjuje od drugih ljudi. Covjek zaveden tim nekakvim, naivnim ,,tehnickim optimizmom .Misle da nova tehnologija moze samo poboljsati zivotni standard ljudi, ali zaboravljaju da se sreca i zadovoljstvo ne nalaze u kompjuteru vec u samom covjeku. Da bismo ispunili svoj zivot i ostvarili srecu moramo se posvetiti prvenstveno sebi, a ne materijalnim predmetima. Jer na kraju, svega ovoga, kad napustimo ovaj svijet, sta nam ostaje? Ostaje nam ogromna praznina, ili unutrasnje zadovoljstvo dobrim djelima koje smo postigli.

I sad, jos ostaje pitanje kako jedan pojedinac da opstane i traje, kako da prikupi dovoljno smjelosti i ne izgubi sebe u ljigavom opstanku. Kako prevladati nelagodnost, usamljenost i ravnodusnost koju dobijamo kao povratni odgovor pri svakom pokusaju komunikacije. I dalje je odgovor na istom mjestu, tu, u dusi! Jer duse se ne pobjedjuju oruzjem, nego ljubavlju i blagorodnoscu.

Nas najvazniji cilj u zivotu treba da bude uzdizanje nase duse. Drugim rijecima, napredak nasih duhovnih moci: da svakim danom sve vise prosvecujemo svoj duh i svakim danom se osjecamo sve vise slobodnim i boljim.