Realizam - Dostojevski "Braća Karamazovi"

Porodicu Karamazova ne karakterise topli dom pun ljubavi , vec otudjenost , nemoralnost, suparnistvo , mrznja , sukob . Rodbinske veze ne postoje . Duhovni raspad porodice .

" Jedan brat je ateista i ocajanje . Drugi je fanatik . Treci je buduci narastaj , ziva snaga , novi ljudi ."


Dostojevski se u Braci Karamazovima bavi mnogim pitanjima i temama: problem malog covjeka , ponizeni i uvredjeni , djeca patnici , slucajna porodica , psihicka podvojenost licnosti , zlocin i kazna , tragika dobrote i ljepote , Rusija i Evropa , ateizam i revolucija , hriscanska etika i antropoloska koncepcija covjeka , strast zivljenja , ljubav i mrznja...


Likovi:


Mica

Otac ga napusta , zakida mu nasljedstvo i jos mu postaje i suparnik u ljubavi . Mica kaze o ocu :

" Mrzim njegovu jabucicu , njegov nos , oci , njegov bestidni osmijeh . Odvratnost osjecam..."

Mica napusta vjerenicu ,Katarinu Ivanovnu , zbog Grusenjke ; zbog nje rasipa Kacin novac , iako je cestit i posten ; ponosit je , ali ce zbog nje pristati i na ponizenje :

"Kad njen ljubavnik dodje , izaci cu u drugu sobu . Njenim prijateljima cu prljave kaljace cistiti....... trckaracu kao sluga ."

Mica o ljepoti kaze :

"Ljepota je strasna , uzasna stvar ! Strasna zato sto se ne moze definisati ... Tu se sve obale sastaju i sve protivrjecnosti zive ... Ne mogu podnijeti sto neki uzvisena srca i uma covjek pocinje sa idealom madone , a zavrsava sa sa idealom sodoma . Jos je strasnije ko sa idealom sodoma u dusi ne odrice ideal madone ... Sto umu izgleda sramota , srcu je prava ljepota.."

Mica kaze Aljosi:

" Zaljubiti se ne znaci voljeti , zaljubiti se moze i mrzeci ..."

Kod Dostojevskog osjecanja ljubavi i mrznje , iako antipodi , prozimaju ; to potvrdjuju i ljubavni trokuti :

MICA - KACA - GRUSENJKA

MICA - KACA - IVAN

FJODOR - GRUSENJKA - MICA

U sudbini Mice koga nevinog osudjuju , Dostojevski osudjuje sud kao instituciju koja se otudjuje od prave drustvene namjene . Zakon ne brani nevine , pravnici ne traze istinu , sudnica je pozoriste ...


Ivan -

Na aljosino strahovanje da bi mica mogao ubiti oca , Ivan zlurado kaze :

"Jedan ce gad pojesti drugog gada i neka ih obojicu djavo nosi... "

Ivan je ateista , ali ipak priznaje :

"Ja ne odricem Boga , vec svijet koji je on stvorio ne primam ... "

Religija patnju objasnjava kao kaznu za ljudske grijehe . Ivan ne zeli da prihvati patnju , jer kako kaze , za nju nema opravdanja .

Smatra da je Bog koji se sveti na nevinoj djeci gori od satane .

Ivan kaze :" Ako nema Boga - sve je dozvoljeno "

Po ovoj tezi Ivan objasnjava da ljudi samo iz straha od kazne se opredjeljuju za dobro , za pravdu , za duhovnu ljepotu .ALI ! Ivanov princip je krajnje nemoralan , jer se ne moze zamisliti nijedno drustvo na visem nivou koje oprasta ubistvo .

Ivan , osjecajuci krivicu sto je otisao u Moskvu i tako omogucio Smerdjakovu da nesmetano ubije oca - kaze sebi: "Ja sam podlac "

Ivan odlazi da ne bi bio svjedok prestupa , medjutim krivica nastaje u bjekstvu od krivice - nesuprostavljanje zlu znaci saucenistvo u njemu .

Ivan kaze :" Nikad nisam shvatao kako covjek moze voljeti svoje bliznje "

Djavolova prica o ateisti koji je pristao da predje kvadrilon kilometara po mraku samo da bi dosao do raja i da bi mu bilo oprosteno , otkriva potajnu zelju Ivanovu , namucenog sumnjama , da se smiri .Uostalom tu pricu kao i Legendu o velikom Inkvizitoru - taj genijalni mislilac Ivan Karamazov i opsteljudski fenomen .


Aljosa -

Aljosa je monah , zaljubljen u Lizu Holhakovu . Iako na molitvi ne odoljeva iskusenju da procita njeno pismo i to dva puta .

Poslije Zosimine smrti Aljosa cini neke stvari koje ne prilice njemu kao monahu: jede meso , pije , odlazi Grusenjki . Grli zemlju :

"On nije znao zasto je tako neodoljivo grli i ljubi , ali je ljubio placuci , jacajuci , oblivajuci je suzama i strasno se zaklinjao da ce je voljeti , voljeti u vijekove vijekova ..."

Ovo je znacilo simbolicno vracanje zemaljskom zivotu i napustanje monaskog zivota .

U nenormalnoj porodici , punoj mrznje i konflikata , bezazleni Aljosa uvijek nastoji da smiri situaciju .

Njegov odlazak u manastir se moze tumaciti i kao bjekstvo od karamazovskog poroka i samozivosti . Ali ipak priznaje :

"Sve su to iste stepenice - ja sam na najnizoj , a ti ( Mica) si na vrhu... Ko stane na prvi stepenik - stace neminovno i na najvisi . "

Aljosa kaze da ne moze odoliti zelji da podje tim stepenicama , ali svjesno sebi ogranicava svoj domen ponasanja . Cestit covjek nece se posluziti svakim sredstvom da ostvari licnu srecu . Potrebno mu je saznanje da je sve cisto ostvareno . Bez toga prave srece za pravog covjeka ne moze biti .


Smerdjakov -

Vanbracni je sin Fjodora Karamazova i Lizavete Smradne . Svom rodjenom ocu ( koji ga nije priznao za sina ) je sluga i to od " povjerenja " .

Takav polozaj prirodno izaziva mrznju , ali otac nije bolje postupao na sa svojim zakonitim sinovima . Kad mu se ukazala prilika , osvetio se ocu - ubio ga .

Smerdjakov je ucutkao svoju savjest , prebacujuci sve na Ivana. Bez savjesti nema ni covjecnosti.

Smerdjakova smatraju podlacem koji imitira ucenog brata ; Dostojevski na njegovom primjeru pokazuje da ljudi i na najnizoj ljestvici drustvene hijerarhije nosi u sebi slozenost ljudske prirode .


Fjodor

Sladosrasnik, cinik, amoralista.

Napusta djecu , zakida Mici majcino nasljedstvo ...

Uvjerava da ruskog seljaka treba sibati. Govori da je na svijetu za srecu potrebno da uvijek postoje sluge i gospodari .

Iako nedolican da o tome govori , kazuje istinu o raskosnom manastirskom zivotu nasuprot slici razorenog ruskog sela i napacenog seljaka .

"Ja imam namjeru da sto duze pozivim na svijetu ... I u poroku svome hocu da do kraja zivim , to da znate . U poroku je sladje : svi ga grde , a svi potajno u njemu uzivaju ".

Fjodor Karamazov je primjer ljudskog siromastva , koje se zaustavilo na sladostrascu da bi bar necim ispunilo duhovnu pustos.


Katarina

Kaca kaze za Micu : " Ja hocu da ga spasim " . Kad je saznala da je Mica odlazio Grusenjki i da nema novaca daje mu 3000 rubalja , navodno kao prijatelj , ali ustvari zeli da ga izlozi iskusenju - da potrosi novac i da osjeti isti onaj stid koji je osjetila i ona kad je dolazila u njegov stan da bi spasila svoga oca .

Ljepota Katarine Ivanovne bila je takva da se "Mica mogao strasno zaljubiti , ali je nije mogao dugo voljeti" . Kaca je to slutila i htjela je da Micu pokori ; pisala mu je :

"Bicu tepih po kome gazite"

U isto vrijeme bila je uvjerena u Ivanovu ljubav, pa je sebicno zapostavljala . I kao sto je mica bio surov prema njoj , tako i ona terorise Ivana .


Grusenjka

Voli oficira Podvisockog , koji ju je uvrijedio i napustio , a ne Micu koji je iskreno voli . U pocetku je voljela i ona istinski Micu , ali ga je istovremeno i nemilosrdno mucila . Poslije susreta sa oficirom njen odnos se mijenja prema Mici:

"Bicu tvoja robinja , robinja cijelog vijeka . Slatko je biti robinja ."

Kaca i Grusenjka su rivalke ; njihov odnos se mijenja u zavisnosti od Micine bliskosti sa "drugom" . Kaca laska Grusenjki , jer osjeca da je jaca .

Kaca prica Aljosi:"Pomamna sam ja... pocijepacu haljine , pokidati ukrase , unakazicu sebe , svoju ljepotu , opeci cu lice , isjeci ga nozem i poci da prosim milostinju " a samo malo kasnije ,poslije ovog zraza samomrznje , javice se narcisoidno samozadovoljstvo : "Recite vi meni Aljosa : Zasto sam ja tako dobra ? - Jer ja sam dobra , veoma dobra ! "


Liza

Prezire Aljosinu ljubav , jer bi on nosio pisma onom koga ona poslije zavoli , a opet zeli da bude necija zrtva , da bude tiranisana :"Hocu da me neko namuci , da se ozeni sa mnom , a zatim da me prevari i ode ..."

"Neka sam ja bogata , a svi ostali siromasni ."

" Ja necu da cinim dobro , hocu da cinim zlo. "

Iako blesava , ipak daje opsteljudsku istinu : " Svi govore da mrze zlo i rdjavo , a svi ga u sebi vole !"


Zosima

"Ako psenicno zrno pavsi na zemlju ne umre - ostace jedno , a ako umre - donece mnogo ploda "

"Ljudi zive razjedinjeni i njihove duhovne snage su paralisane mrznjom i borbom ; treba unistiti raspru medju drzavama , narodima , klasama , neophodno je ostvariti besklasno drustvo ... I tada ce ujedinjeno covjecanstvo moci da ispuni svoj veliki poziv ."

Starac Zosima kaze da monasi nisu nista bolji od ostalih ; on zahtijeva da se covjek osjeti odgovoran za sve - " sveopsta krivica "

Govori da covjeka treba voljeti onakvog kakav i jeste , a ne apstraktno idealnog :

"Braco , ne bojte se grijeha ljudskog , voliye covjeka i u grijehu njegovom "


Kapetan Snjigirjov i Iljusa

U sudbini kapetana je prikazana sudbina ne samo slika " ponizenog i uvrijedjenog covjeka " vec i moralna odgovornost i sudbina djece u svijetu nepravde i nasilja .