Humanizam i renesansa - Viljem Šekspir,Hamlet

Kada bismo htjeli da pročitamo sve što je napisano o Hamletu, ne bismo imali vremena da čitamo ništa drugo pa ni Hamleta.

F. B. Wilson


Viljem Šekspir je teme i fabule, između ostalog, nalazio u već postojećim djelima koja su raspaljivala maštu i budila znatižellju slušalaca i gledlaca. Slično i drugim djelima koja je napisao, i drama Hamlet svoj pretekst ima u nekim izvorima koji mu predhode.Siže za ovo djelo Šekspir je našao u staroj holandskoj priči o Amletu,koju je, kasnije, danski pisac istorije Sakso Gramatik unio u svoju knjigu Danska istorija, objavjenu u Parizu1516.

Međutim, o Hamletu je postojala, prije Šekspirovog djela, druga engleska drama, čiji je pisac bio tragičar Tomas Kid, poznat po djelu Španska tragedija. Treći izvor njegove inspiracije sadržan je u savremenoj istoriji, u onome šta se dešavalo na kraljevskom dvoru u vidu intriga i borbi za vlast.Dakle, okvir, atmosfera i lik glavnog junaka bili su unaprijed uslovljeni raspoloženjem pjesnika, društveno-političkim prilikama i pozajmljenom bajkom, odnosno ranijom dramom o Hamletu. Prema tome, svi elementi dati su unaprijed: ubistvo, preljuba, pojava duha ubijenog koji vapi da bude osvećen, politička i ljubavna intriga, simulirano i pravo ludilo, još smrti i ubistava, i samoubistvo, i, najzad, krvava osveta i smrt osvetnika. Drama Hamlet prvi put je prikazana u Londonu 1602. gdine, a prvi put je štampana naredne, 1603. godine. Djelo je pisano u stihu, mada ima u njemu i proznih mjesta. Sastoji se iz pet činova. Lica u komadu su mnogobrojna: danski kraljević Hamlet, sin danskog ubijenog kralja Hamleta, kraljica Gertruda, Hamletova majka, i kralj Klaudije, njen muž i brat ubijenog kralja; prijatelj Horacio, oficiri Macelo i Bernardo; kraljev savjetnik Polonije, njegova kći Ofelija i sin Leart i nekoliko sporednih likova. Siže drame je dosta složen i njena kompozicija je izuzetno bogata promjenama mjesta(dvadeset puta), temama i situacijama. Ima dosta labavih epizoda, koje su više u funkciji Šekspirove filozofije poimanja čovjeka i života a manje u funkciji pokretanja događaja na kojima se gradi i razvija sama radnja. Do ovog djela u književnosti nije bilo takve pojave da da jedno djelo sa dosta jednostavnom pričom o kralju ''koji je ubio svog brata da bi došao na presto, s njegovih osam mrtvih, jednim duhom, jednom poludjelom i jednim koji se pravi lud'' može izazvati toliko pažnje i oprečnih sudova kroz čitav niz književnih epoha. U pitanju je, izvjesno, neki univerzalni smisao sadržan u pojavi kraljevića Hamleta i njegovoj tzv. hamletovštini, u njegovoj mnogoznačnoj i često kontradiktornoj prirodi, koja pruža mogućnosti za različita tumačenja.

Kraljević Hamlet ima trideset godina, i u tih trideset godina postoje dva razdoblja: prvo obuhvata godine njegovog života do definitivnog povratka iz Vitemberga, gdje je studirao (ovo razdoblje nije poetizovano u djelu, ali se da naslutiti na osnovu iskaza drugih o njemu); drugo razdoblje počinje od smrti oca pod dosta nejasnim okolnostima. Prema tome očeva smrt je prelomna tačka od dvostukog značaja: ona dijeli Hamletov život na onaj prije i onaj poslije i ona je žižno mjesto na kome se gradi cijeli konflikt u biću, povod za unutrašnju dilemu, za promjenu mišljenja o svijetu i čovjeku i osnovni razlog za tragičen ishod drame.

Hamlet je, nasuprot varvarskoj prirodi kralja Klaudija i dvorana, bio otmjenog duha. Znanje je sticao u Vitenbergu, na Luterovom univerzitetu. Ovaj duh je bogatio pozorišnim predstavama, čitanjem poezije, izučavanjem filozofije; bio je dobar mačevalac, odjevao se po modi , a odlikovali su ga i trezvenost, čistota, mladost i ljepota. Živeći na dvoru, okružen pažnjom i sjajem, o svijetu je nosio idealnu sliku. Bio je uvjeren da svijet počiva na besprijekornoj ravnoteži dobra i zla i da njegovom ustrojstvu nema šta da se doda niti oduzme. Vjerujući u harmoniju spoljašnjeg svijeta, i sam je osjećao zadovoljstvo, bezbrižnost , polet, neki unutrašnji sklad. U takvim okolnostima življenja, on nije znao za napor ovladavanja problemaima i nevoljama što ih običan život nudi, pa zato nije vježbao volju da se istrajava, brzo odlučuje i stupa u akciju. Njegova moć zapažanja i kritičkog promišljanja pojava, stvari i odnosa u društvu zaista su impresivni, ali je lišen nečeg drugog - praktičnih koraka i vještine snalaženja u okruženju koje nastanjuje licimjerje, brutalnost, zločini, nemoral, podaništvo i laž.

Prve Hamletove sumnje u istinu i ispravnost svijeta dolaze sa smrti njegovog oca pod još nerazjašnjenim okolnostima. Svijet i ljudi odjednom su mu se ukazali u svoj svojoj složenosti i nepredvidivosti: ljudi nisu ino za šta se izdaju, a svijet nije ono što mi mislimo da jeste. Počeo je da otkriva oko sebe egoizam, gramzivost, dvoličnost i nemoral. Hamletovo biće biva istraumatizovano u svojoj moralnoj čistoći, zatečenosti i nemoći da bilo šta učini. Dolazi do potpunog zaokreta u njemu: počinje povlačenje u sebe, promišljanje i sebe i ljudi oko sebe. Postaje introvertna ličnost: tajanstvena, nepristupačna i nepovjerljiva. On je sada onaj koji svijet posmatra iz prikrajka, sa nespokojstvom i velikim razočaranjem. I ukoliko više raste sumnja u istinitost očeve smrti, utoliko više jača predstava o vlastitoj suvišnosti u tom svijetu, utoliko je veći intenzitet drame u njegovoj duši.

Kad duh zatraži osvetu, Hamlet, pun mržnje prema kralju i kraljici izriče zakletvu da će osvetiti svog oca. Njegove predstave o svijetu, saznanjem da je ''vrijeme izašlo iz zgloba'', biva sasvim srušeno jer uviđa da je taj isti svijet pun laži, prevara i nedjela i da je - u odnosu na sve to - nemoćan da bilo šta preduzme i vrati ga u pređašnju sliku. Već je ovdje počelo njegovo oklijevanje, sumnja u smisao osvete i odlaganje same osvete, pod izgovorom da su potrebni novi dokazi.

Da bi došao do novih dokaza o ubistvu oca, Hamlet, vrlo uman i dobar poznavalac glume i njenog funkcionisanja, uzima ludilo za masku. Uživljen u ulogu ludaka, on iz korijena mijenja izgled, pokret, izraz lica, odjevanje i jezik. Riječ i jezik nisu više izraz mudrosti i znanja, već sredstvo osmišljenog ludila. Sa ''ludilom'' Hamlet može slobodno da se kreće, da sluša, da stupa u dijaloge, da provocira. Tu uspješnu promjenu na Hamletu najbolje opisuju riječi kralja Klaudija: ''...Ni unutrašnji čovijek, niti spoljni, ne liči više na ono što beše''.

Razočaran u ljude oko sebe i ustrojstvo društva o kojem traje, Hamlet će u susretu sa ''prijateljima'' svijet nazvati tamnicom, jer je zemlja nastanjena zločincima, prevarama i svakojakim podlostima. Iskustvo mu je donijelo razočaranje ne samo u egzistenciju već i u čovjeka, zbog ljudi kao što su Klaudije, Polonije, Rozenkranc... Svi oni su ništitelji ljudske čistote, istine i plemenitosti i, kao takvi, korov ovog svijeta. U monologu koji potpunije oslikava Hamletovu dilemu i unutrašnji rascijep ličnosti, on izgovara svoje poznato: ''Biti ili ne biti, pitanje je sad?''. Biti treba da znači: postojati pa makar i trpjeti, samo da se bude ili, pak, - druga je mogućnost - pobuniti se protiv ponižavajućeg statusa i svih bijeda. U tom kontekstu, postavlja se pitanje da li je i postojanje po svako cijenu ono pravo biti u vrijednosnom smislu (biti čovjek, svoj) ili je, pak, to odricanje od sebe. Nemoćan za akciju da mijenja svijet i da nađe rješenje za svoje psihološke tjeskobe i nesanice, Hamlet bi da potone u san, dubok i trajan, što i nije ništa drugo do bjekstvo od surove stvarnosti, od problema i vlastitog mučenja.

Hamletovo razočaranje se sve više širi. Prvo razočaranje u majku, strica i Polonija, a zatim i u Ofeliju što je pristala da bude predmet manipulacije oca i kralja, pa onda razočaranje i dotad vjerne i tobož iskrane prijatelje. Na kraju, došlo je razočaranje u sve ljude koji su, po njemu, potencijalni grešnici. Iskren i okrenut istini, Hamlet nije poštedeo ni sebe. I u sebi je otkrio poroke, iako ih čitalac mnogo i ne zapaže. Oholost je crta njegovog bića: ismijava Polonija, grobara naziva lupežom i sebe gospodaem Danske. Njegova osvetoljubivost, takođe, nalazi mjesta u gestovima i postupcima koje čini u odnosu na Ofeliju koju voli, u odnosu na njenog oca i prema svojo majci. U smrt šalje ''prijatelje'' jer mrzi u njima poslušnost i podaništvo. U početku ga muči i častoljublje, prosto pati što mora jesti ''vazduh kljukan obećanjima''; žali se Horaciju na Klaudija što mu je uništio nadu da će doći na preszo. Međutim, do kraja drame, sve će to nestati i on će biti čovjek vrlina.

Hamletova upustva glumcima izraz su njegove široke renesansne kulture, visokog obrazovanja i izvrsnog poznavanja prirode pozorišta. Počev od saznanja da mu je namjenjena smrt, Hamlet počinje da se mijenja - oslobađa se poznatih kolebanja: da li da ubije kralja ili ne. Postaje odlučniji, dostojanstveniji, hladniji i misaoniji. Hamlet je sada spreman da postupa ''savršeno po savijesti''. Uništavati korov (Polonije, Klaudije) postaje zadatak njegove savijesti, ali bez novih dilema i lomova u njemu. Njegova borba više nije samo izraz ličnih obračuna, ono više nije pitanje sujete i časti, nego postaje čin etičkog djelanja i akcije koja poprima humanistički smisao. To više nije borba protiv kralja već borba protiv svih sličnih njemu, tj. Protiv zla koje ruži lice na tijelu društva, cijele ljudske zajednice. Da bi akcija dobila univerzalni smisao, Hamlet je morao u sebi da pobijedi poroke, o kojima je sam govorio: osvetoljubivost (sebičnu i ličnu), oholost, slavoljublje.

Kada se govori o Hamletu, nije moguće a da se ne pokerene i problem tzv. ''hamletovštine'': kako se ona manifestuje, šta je to što je određuje i koji je njen osnovni smisao.

Hamletovština kao pojam došao je sa Hamletom, sa njegovom osobitom duhovnom strukturom koja je, u nizu vjekova i književnih razdoblja, pokretala nove rasprave i tumačenja, često i protivurječna, a što je za posljedicu imalo na hiljade pisanih radova.Prvo, ono što je u osnovi ''hamletovštine'' jeste stalno odlaganje akcije. Zato se i smatralo da ''hamletovština''nije ništa drugo do ''neodlučnost, razmišljanje mjesto djelanja, odsutnost volje i sposobnosti za čin, mizantropsko bježanje od svijeta i života...'' U tom smislu su i neki šekspirolozi izvlačili zaključak da je sam Šekspir u liku Hamleta prikazao jednu vrstu negativnog ideala; drugi smatraju da Šekspir veliča aktivnu prirodu čovjeka time što u prvi plan stavlja njenu suprotnost (aktivna priroda je Fortinbras, a njena suprotnost Hamlet). Međutim, ono što je bitno za Hamleta, a i što i on sam priznaje, jeste da je on čovjek vrlina koje su ''kao nebo čiste'' , ali i čovjek ''mane svoje prirode'' , da on rođenjem nosi ''pečat jednog nedostatka'' , kako kaže. On bi sa tom ''manom prirode'' ostao takav ma šta da se desi i ma kakvi bili ljudi oko njega, jer to je, ipak, urođeno stanje duha koje se ne da izmijeniti. I griješe oni koji misle da je u Hamletu sadržana Šekspirova kritika neaktivnosti; u pitanju je nešto drugo, vrednije: ''osuda nečovječne aktivnosti sebičnih nesavjesnih, ubica''

U vezi sa ovim problemom , postavlja se i ključno pitanje: zašto Hamlet neprestano odlaže osvetu? Formalisti misle da je to iz praktičnih dramaturških razloga: ako bi bilo osvete, ne bi bilo drame, jer dok ima odlaganja, ima iščekivanja, ima radnje, pa samim tim i drame.Odlaganje osvete ishodi iz Hamletove neodlučnosti, misle neki. Ni ova Hamletova neodlučnost nije doslijesno izvedena. On je prema nekima aktivan, prema nekima nije. Konkretno, prema majci je aktivan u izricanju svoje mržnje i u razobličavanju njenog incesta. I prema Ofeliji, u izricanju prezira, takođe je aktivan, čak i agresivan. Nije neodlučan čak ni prema Poloniju, ni prema Rozenkrancu ni Gildesternu, kao ni prema Leartu-izaziva ga pored Ofelijinog groba. On je neodlučan i neaktivan samo prema kralju, kojeg i najviše mrzi. On je , dakle, sputan samo u osnovnoj radnji, u ''glavnoj akciji''.Pred duhom se zarekao na osvetu; u sebi neprekidno akumulira mržnju kao energiju prema stricu. Iako ga je , dajući predstavu ''Mišolovka'', potpuno razobličio kao zločinca , iako ga je samog i bespomoćnog našao u molitvi, na koljenima, on ga ne ubija, ostaje neaktivan. Zašto? Zato što želi da svoju osvetu učini smislenijom, da joj pribavi veće dokaze i etičko opravdanje, da ta osveta bude pred licem svijeta jedina logična mogućnost, opravdana i prihvaćena od svih, kako ne bi bila doživljena kao odveć lična, sebična , i kao takva dovela do njegovog prokletstva. A kad je taj uslov stvoren, došla je i osveta, ali plaćena skupo, vlastitim životom. Znači, ''Hamletovo kolebanje prestaje onda kada se on nesumnjivo uvjerio ne samo da je kazna pravedan nego da bi bilo zločin oprostiti je nepovravljivom zločincu'' . Shodno ovome, ''hamletovština'' je neaktivnost, nesposobnost da se izvrši čin koji ne bi bio ''savršeno po savijesti''. Zato se ''Hamlet'' ne bi mogla tretirati kao ''drama o čovjeku nesposobnom za akciju'', već kao drama o melanhoničnom i divnom sanjaru koji se, prvi put u sudaru sa grubim i nepravednim svijetom, rastužio nad ''globljenošću svijeta'', i koji traži način da taj i takav svijet, u skladu sa svojom savješću, popravi. Hamletov tragizam i njegovu prirodu najbolje je opisao pjesnik Gete uporedivši Hamleta sa skupocijenom vazom u koju je, umjesto cvijeća, posađen hrast, korijen hrasta se razvija i vaza puca, razbija se. U ovoj pjesničkoj figuraciji velikog Getea upravo je sadržana jedna prosta konstatacija na kojoj se gradi cijelo tijelo, a to je: nesaglasnost između osobina Hamletove duše i postavljenog mu zadatka, odnosno umjesto unutrašnje senzibilnosti i grubosti spoljašnjeg svijeta, kojoj se Hamlet nije mogao prilagoditi.

''Ko bi vukao
tovar, pod umorom života stenjući
i znojeći se da strah
ne buni od nečeg po smrti ...? ''

Ovozemaljski život, ili samo život (ako uzmemo da drugog života nema), je nerijetko tegoban. U trenucima kada se poput olova obruši na već povijena pleća, smrt se kao njegova suprotnost čini spasonosnom. Suprotno opštem pojmu o životu i smrti, skloni smo da život smatramo nevrijednim življenja a smrt nam se pak čini privlačnom i izbaviteljskom. A kako i ne bi ako u njoj vidimo izlaz iz, čini se bezizlazne, situacije.

Ali, nije li prava riječ za taj ''izlaz'' bijeg, bijeg od toga da se uhvatimo u koštac sa nedaćama što nam ih život nosi. Nema onoga ko se u životu nije razočarao, koga nije uvrijedila nepravda, koga nisu izdali ni prezreli... Ali, svi ti nemili događaji možda su poslani da osnaže, da učine otpornijim na udarce one koji pate. Ukoliko pak pribjegnemo smrti kao rješenju svojih ''neriješivih'' životnih problema ili nas bar obuzmu misli o smrti kao izbavljenju, dolazimo do pitanja smisla samoubistva.

Da li me poslije mučnog života čeka nešto manje mučno? I ma koliko se upirala da učvrstim svoju vjeru kako je ovaj život samo ''dolina suza'' i kako mi poslije smrti (ali ne i sopstvene smrti koju bi sama namjerno skrivila jer to je grijeh) može biti samo bolje, ipak mi ideja ''kroz smrt u novi život'' ostaje velika nepoznanica. A poznato je da se obično bojimo nepoznatog i upravo taj strah od onog ''po smrti'', strah ''od tajne zemlje, s čijih međa još nijedan putnik vratio se nije'' koči nas u naumu da si ubistvom prekratimo ovozemaljske muke te ''rađe podnosimo zla koja su tu već nego da letimo onima drugim, nepoznatim još''.

I Hamlet pred sebe stavlja pitanje života i smrti. ''Biti ili ne biti?'' Njegovo je dvoumljenje ustvari trilema. On promišlja da li da pokuša da umiri svoju uzavrelu krv, živeći sa spoznajom da mu stric na pravdi Boga ubi oca tako mu preotevši i presto, i ženu, i sve što se preoteti može. Ili da olakša sebi tako što će se osvetiti zlotvoru i pribaviti sebi zadovoljštinu. Ili pak da si prekrati muke i nemili mu život i usni ''vječnim'' snom. I zaista se, na prvi pogled, prva solucija čini najneprihvatljivijom, druga pravednom, a treća najlakšom i najbezbolnijom. Ali sasvim je dovoljno da malo zagrebemo ispod površine pa da vidimo kako ona zaudara na malodušnost, kukavičluk i nesposobnost za suočavanje sa životnim nedaćama od egzistencijalne važnosti.

''Može li kogod oproštaj da traži,

a korist od svoga zločina da drži?

Oproštaj (bar od Boga) za počinjeni grijeh može da uslijedi nakon iskrenog pokajanja i ispravljanja štete koja je nanesena ako je ma kakvo iskupljenje moguće. Onaj pak ko zgriješi da bi sebi pribavio neku korist a zatim uživa u blagodatima svog nedjela ne bi trebao ni moliti za oprost jer ga dobiti ne može. Kad bi tako bilo, to bi značilo da je svako pozvan da učini nepravdu, prevaru ili ma šta što se kosi sa Božjim i ljudskim zakonima, da se potom ''iskreno'' pokaje ali ne i izvrši pokoru kojom bi se lišio onoga što mu je poslužilo kao motiv za nedjelo.

Svakom se dogodilo da radeći u svoju korist ogriješi dušu, pa makar taj prekršaj bio mnogo neznatnijih razmjera od podmuklog zločinstva kralja Klaudija. Svakom se dogodilo (bar nesvjesno) da dâ zamaha svom samoljublju i da dopusti da ga ono zavede na krivi put. Ali ne shvati svako da je zaveden i ne poželi svako da umiri svoju savjest i povrati ljudsko dostojanstvo.

Jedno je sigurno. Čak i nepravednik iole zdrave pameti zna da je oprost (od Boga i ljudi) nemoguće dobiti sve dok on uživa u plodovima svog sramnog čina. Jedina pokora vrijedna oproštenja je odreći se onoga što te je nagnalo da pogriješiš. Često to nešto nije samo nekakva čisto materijalna dobit već i osoba od krvi i mesa i u tom slučaju se pitanje sagriješenja i otkupljenja znatno usložnjava.

I samo kajanje je veliki i važan korak jer svako sebi prvo mora podsvijestiti da je nekom nanio zlo i požaliti zbog toga pa tek onda krenuti ili ne krenuti putem lišavanja samog sebe blagodati što mu ih je čin nepravde donio.

Hamlet

Glavni lik drame,svakako je danski kraljevi,Hamlet.Hamlet je u sredistu paznje i svi ostali likovi su podredjeni njemu.Uprkos tome sto su nam poznate sve njegove misli ,to je lik slozen od protivurecnosti i sustinski nedokuciv.U samoj drami skoro uvijek ga vidimo pod velikim psihickim pritiskom,pod maskom ludila ili pak uhvacenog u zamku okolnosti.Ali neke primjedbe ljudi iz njegove okoline ukazuju na to kakav je Hamlet bio prije nego sto je na njegova pleca stavljen tezak teret kaznjavanja zlocina.Ofelijine rijeci pruzaju nam uvid u vrijema kada je Hamlet bio nadahnut ljubavlju i kada ju je obasipao paznjom.Hamletova iskrena radost kada vidi Horacija,govori o covjeku koji je umio da prijateljuje,a nesto od maldalackog preganjanja,pricljivosti i nadmudrivanja jos uvijek proplamsava u prvom susretu s drugovima iz djetinjstva,pre nego sto se u njihov zivot uvuce senak podozrenja.Hamlet pokazuje mnogo vidova koji su ponekad jasno izrazeni,nekad samo nagovjesteni,ali su uvijek donekle nedoreceni i neuhvatljivi.Ali to ne znaci da je Hamlet maglvotia figura sa neodredjenim karakteristikama.Stice se sasvim jasan utisak o njegovim pojedinacnim osobinama.One su ispoljene sa toliko psiholoskog realizma i izrazajne snage da se primaju kao stvarna zivotna iskustva i urezuju u sjecanje.Sa Hamletom se nalzaimo u razlicitim situacijama-kada je srdacan sa Horacijom,kada prenerazeno slusa Duha ,kada se posmjeva Poloniju,kada razmislja na groblju.Slusamo sta drugi misle o njemu i vidimo da su njihovi utisci razliciti;slusamo sta on misli o drugima i vidimo kako se njegov sud mjenja zavisno od raspolozenja;najzad saznajemo sta on sam misli o sebi.


Klaudije

Klaudije,Hamletov stric,ocuh i neprijatelj,najsnaznijij je lik u drami poslije Hamleta. On nije dat kao obicni negativni junak;njegov lik je mnogo slozeniji i dublji. U svojim govorima on se pokazuje kao vjest besednik,a njegovi postupci svjedoce da je i covjek od akcije,odlucan,lukav,opasan i britke pameti. N a pocetku se stice utisak da iskreno zeli da bude u dobrim odnosima sa Hamletom radi vlastite bezbjednosti,radi mira u drzavi i iz ljubavi prema Hamletovoj majci. Tu pomirljivost on pokazuje sve dok ne otkrije da Hamlet zna da mu je on ubio oca. Tada shvata da je u opasnosti i pocinje da preduzima korake protiv Hamleta. Tada dva vjesta i ostrouman protivnika pocinju na jedan plan odgovarati drugim,spretno koriste slucajne, pa i nepovoljne okolnosti i manipulisuci drugima u vlastitie svrhe. Klaudije zadrzava kraljevsko dostojanstvo i zadivljujucu pribranost. Od pocetka do kraja on je mocan neprijatelj i dostojan protivnik danskog kraljevica.


Ofelija

Ofelija je lik potpuno podredjen zahtjevim zapleta,a osobine koje Sekspir uspjeva da joj i pored toga podari nisu narocito reljefne.Mlada,njezna i nevina, Ofelija u svom neiskustvu ne moze da razume Hamleta, a zbog svoje pokornosti ocu mora Hamletu da uskrati i emocionalnu podrsku koju bi bila kadra da mu pruzi i koju on kao da nemo trazi kada dolazi uzbudjen i neuredno obucen u njenu odaju. Ona je zrtva okolnosti, prinudjena da odbije covjeka koga iskreno voli i da laze kako bi zastitila oca. U kasnijem razvoju dogadjaja ona je izlozzena sve snaznijim pritiscima,koji na kraju slamaju njenu krhku licnost. Tako u prvom djelu drame njeno prisustvo naglasava izolovanost glavnog junaka,a u drugom djelu njeno ludilo i smrt unose snazne pateticne i poeticne tonove u polifono sazvucje tragedije.